Dentalna anksioznost kod pacijenata nešto je s čim se svaki stomatolog susreće u svakodnevnoj praksi. Javnost je uvelike senzibilizirana za tu temu i pogođeni uglavnom nailaze na razumijevanje svoje okoline. Međutim, što ako je obrnuto i strah ne osjeća pacijent, nego liječnik? Jeste li ikada čuli za strah od pacijenata? Ili ga možda i sami iskusili?
S obzirom na sve veći pritisak s kojim se liječnici susreću u suvremenoj dentalnoj medicini i medicini općenito, cilj je ovog rada rasvijetliti ovaj fenomen, istražiti njegove temeljne uzroke i prikazati strategije za podršku liječnicima u prevladavanju njihovih strahova i stvaranja ugodnijeg radnog okruženja, a sve u svrhu poboljšanja kvalitete skrbi za pacijente.
Uzroci straha od pacijenata
Liječnici su cijenjeni u društvu, uglavnom zbog svoje stručnosti, znanja i predanosti pomaganju pacijentima. Okolina ih često doživljava kao samopouzdane i asertivne pojedince koji su izvrsni stručnjaci u svom području. Od njih se očekuje da budu vješti, obrazovani i nepokolebljivi, sposobni da s lakoćom izađu na kraj, čak i s najtjeskobnijim pacijentima. Međutim, iza bijele kute mnogi od njih bore se s negativnim aspektima svoje profesije koji se često zanemaruju.
Strah od pacijenata može se manifestirati u različitim oblicima, u rasponu od blage tjeskobe tijekom rutinskih pregleda do iscrpljujućih fobija koje utječu na njihovu sposobnost obavljanja osnovnih zahvata. Ovaj strah može proizaći iz straha od nanošenja bola ili nelagode pacijentima, od reakcija pacijenata, od neispunjenih očekivanja, osuda i kritike. Zapravo se strah rjeđe odnosi na same stomatološke zahvate, a mnogo češće na pacijentove reakcije. Stomatolozi su obučeni za pružanje oralnozdravstvene skrbi, ali ne mogu kontrolirati kako će ih pacijenti prihvatiti. Ova neizvjesnost može biti prevelik izazov za neke stomatologe, što dovodi do osjećaja nelagode prije svake interakcije s pacijentom. Osim toga, hijerarhijska priroda medicinske profesije može pogoršati te osjećaje, pri čemu liječnici osjećaju pritisak da cijelo vrijeme održavaju fasadu kompetentnosti i povjerenja. Traumatska iskustva ili negativni susreti s pacijentima u prošlosti mogu pogoršati te osjećaje, što dovodi do ciklusa tjeskobe i izbjegavanja konfrontacije.
U podlozi tog straha je nepredvidljivost ljudskog ponašanja. Stomatolozi znaju da je svaki pacijent jedinstven, s različitim osobnostima, razinama anksioznosti i očekivanjima. Mogu imati pacijente koji su jednog dana mirni i spremni na suradnju, ali već pri sljedećem dolasku postaju uznemireni ili nesuradljivi. Ova nepredvidljivost može otežati pripremu za svaku reakciju pacijenta.
Nadalje, stomatolozi su svjesni da jedna pogreška može imati trajne posljedice. Negativno iskustvo pacijenta može dovesti do gubitka povjerenja, narušavanja odnosa stomatologa i pacijenta i potencijalno rezultirati lošom recenzijom na internetu ili još gore – tužbom. Težina ove odgovornosti može nekim liječnicima biti prevelika.
Još jedan čimbenik koji doprinosi strahu stomatologa od pacijenata je strah od osude ili kritike. Stomatolozi su itekako svjesni da je njihov rad pod stalnim povećalom. Pacijenti često imaju visoka očekivanja u vezi s ishodom svog liječenja, a svaki i najmanji propust može dovesti do nezadovoljstva. Ovaj pritisak da se radi besprijekorno može biti ogroman, zbog čega se neki stomatolozi osjećaju tjeskobno oko ispunjavanja očekivanja svojih pacijenata.
Strah od pacijenata nije ograničen samo na početnike; čak i iskusni stomatolozi koji rade u velikim ordinacijama ili bolnicama mogu doživjeti ovu tjeskobu. U tim okolnostima pritisak za održavanjem visoke razine produktivnosti i učinkovitosti može biti jako intenzivan. Stalna potreba za istodobnom brigom za više pacijenata, ispunjavanjem proizvodnih ciljeva i bavljenjem administrativnim zadacima može biti stresna i izazivati tjeskobu.
Utjecaj straha stomatologa na skrb za pacijente značajan je i višestruk. Kada su stomatolozi obuzeti tjeskobom ili strahom, to može utjecati na njihovu kliničku prosudbu i odluke o liječenju te rezultirati neoptimalnim ishodima za pacijente. Istovremeno se ne mogu povezati s pacijentima na ljudskoj razini, što dovodi do prekida komunikacije i smanjenog zadovoljstva pacijenata. Nadalje, pacijenti mogu osjetiti liječnikovu nelagodu, što i kod njih dovodi do povećane tjeskobe. U konačnici, zanemarena anksioznost može narušiti povjerenje između liječnika i pacijenta, ali i doprinijeti sagorijevanju i osjećaju umora kod liječnika, što dodatno održava ciklus stresa i nezadovoljstva.
Kako se riješiti straha ili ga naučiti kontrolirati?
Strah od pacijenata univerzalno je iskustvo stomatologa, bez obzira na njihovu razinu iskustva ili vrstu prakse. Neophodno je da stomatolozi priznaju ovaj strah i poduzmu korake za njegovo rješavanje. Tako mogu pružiti bolju skrb svojim pacijentima istovremeno održavajući vlastito mentalno blagostanje.
Kako se stomatolozi nose s tim strahom? Neki se mogu pokušati pripremiti uvježbavanjem scenarija u svojim mislima ili razvijanjem strategija suočavanja kao što su vježbe dubokog disanja ili tehnike vizualizacije. Drugi mogu tražiti podršku od kolega koji razumiju njihove brige.
Jedna doktorica podijelila je vlastita iskustva sa strahom i tjeskobom: “Nekada sam bila jako nervozna prije svakog pregleda. Brinula bih se o svemu, od reakcije pacijenta na moj plan terapije do toga jesam li se sjetila svega što su mi rekli tijekom prvih konzultacija. Bilo je iscrpljujuće. Ali onda sam počela ići na satove joge i prakticirati meditaciju. To mi je pomoglo da se usredotočim na sadašnji trenutak i oslobodim se svojih briga o prošlosti ili budućnosti.”
Drugi kolega rekao je: “Shvatio sam da nisam sam u svojim strahovima. Razgovor s kolegama o našim zajedničkim brigama pomogao mi je da se osjećam manje izolirano. Suosjećali smo međusobno putem sličnih iskustava i dijelili savjete.”
Prirodno je osjećati strah u nekim situacijama. Međutim, ako tjeskoba paralizira liječnika utječući na kvalitetu njegova rada s pacijentima ili njegovu opću dobrobit, postoji nekoliko strategija koje se mogu primijeniti kako bi se kontrolirao strah i podiglo samopouzdanje u interakciji s pacijentima.
Samosvijest: Prvi korak u upravljanju strahom je priznati ga i prihvatiti. Stomatolozi moraju shvatiti da je normalno osjećati tjeskobu i da nisu sami s tim iskustvom. Priznavanjem svog straha, mogu se početi baviti njime i razviti mehanizme suočavanja.
Tehnike disanja: Vježbe dubokog disanja mogu pomoći u smirivanju živčanog sustava i smanjiti tjeskobu. Stomatolozi mogu polako, duboko udahnuti kroz nos i izdahnuti kroz usta fokusirajući se na osjećaj kako dah ulazi i izlazi iz tijela.
Pozitivan samogovor: Poticanje pozitivnog samogovora može pomoći stomatolozima da preoblikuju svoje misli i usredotoče se na svoje snage. Ponavljanjem afirmacija poput “Ja sam sposoban i samouvjeren”, stomatolozi mogu ojačati svoje samopouzdanje i smanjiti tjeskobu.
Vizualizacija: Vizualizacija uspješne interakcije s pacijentom može pomoći stomatolozima da se pripreme za susret i izgrade povjerenje. Mogu se zamisliti kako s lakoćom i profesionalizmom rješavaju sve neočekivane situacije.
Tehnike opuštanja: Redovito prakticiranje tehnika opuštanja kao što su progresivno opuštanje mišića, meditacija ili joga mogu pomoći stomatolozima da smanje ukupnu razinu stresa i upravljaju tjeskobom u situacijama visokog pritiska.
Mreža podrške: Izgradnja mreže podrške s kolegama može pružiti osjećaj sigurnosti i prijateljstva. Dijeljenje iskustava i briga s drugima koji razumiju izazove stomatologa može biti nevjerojatno vrijedno.
Edukacija pacijenata: Edukacija pacijenata o važnosti njege zuba i koracima uključenim u liječenje može pomoći u ublažavanju tjeskobe. Osnaživanjem pacijenata znanjem, stomatolozi mogu izgraditi povjerenje u svoje sposobnosti.
Igranje uloga: Uvježbavanje različitih scenarija s kolegom ili mentorom može pomoći stomatolozima da se pripreme za neočekivane situacije i izgrade povjerenje u svoje komunikacijske vještine.
Promjena perspektive: Stomatolozi bi se trebali usredotočiti na dobrobiti koje donose svojim pacijentima umjesto da se brinu o tome što bi moglo poći po zlu. Promjenom svoje perspektive mogu njegovati osjećaj svrhe i ispunjenja u svom poslu.
Potražiti stručnu pomoć: Ako strah postane previše dominantan osjećaj, stomatolozi bi trebali razmisliti o traženju stručne pomoći od stručnjaka za mentalno zdravlje ili terapeuta. Obučeni stručnjak može im pružiti personalizirane smjernice i podršku kako bi im pomogao da upravljaju svojom tjeskobom.
Primjenom ovih strategija stomatolozi mogu razviti veće povjerenje u svoje sposobnosti, poboljšati odnose s pacijentima, povećati opće zadovoljstvo poslom, smanjiti razinu stresa i osigurati bolju skrb za pacijente.
Korisno bi bilo kada bi se u okviru stomatološkog obrazovanja kurikulumi bavili i ovom temom. Osim stručnih kompetencija stomatološki nastavni programi trebali bi uključivati i mentalno jačanje u kako bi pomogli studentima razviti strategije suočavanja i izgraditi otpornost na svakodnevne stresore. Stručne udruge također bi trebale osigurati odgovarajuću podršku.
Zaključak
Iako se liječnike često smatra samopouzdanim profesionalcima, i oni ponekad osjećaju strah i tjeskobu u interakciji s pacijentima. Ovaj strah ukorijenjen je u nepredvidljivosti ljudskog ponašanja, pritisku da se radi besprijekorno i mogućim posljedicama pogrešaka. Priznavanje straha prvi je korak u njegovu rješavanju što zahtijeva kombinaciju samosvijesti, tehnika opuštanja, pozitivnog samogovora i podrške kolega i stručnjaka. Primjenom ovih strategija stomatolozi mogu prevladati svoje strahove i postati sigurniji u interakciji s pacijentima.
U konačnici, razumijevanje skrivenih strahova stomatologa može nam pomoći da više cijenimo složenost ove profesije i emocionalni danak koji ona može uzeti. Prihvaćanjem ove stvarnosti može se raditi na stvaranju okruženja koje pruža više podrške i priznaje humanost liječnika, a istovremeno zahtijeva izvrsnost u skrbi za pacijente.
Kao što je jedan stomatolog mudro primijetio: “Pacijenti možda misle da smo uvijek samopouzdani i da imamo kontrolu, ali mi smo jednako ljudi kao i oni. I baš poput njih, imamo vlastite strahove i tjeskobe.”
Autor: izv. prof. dr. sc. Slađana Milardović
e-mail: milardovic@sfzg.hr
