Uvod

Već sam pisao u prethodnom članku da se ugradnja implantata, ovisno o vremenu implantacije, dijeli po klasifikaciji koju su objavili 2009. godine D. Buser i S. Chen na: tip 1 – imedijatnu ugradnju, odmah nakon ekstrakcije zuba, tip 2 – ranu ugradnju, nakon četiri do osam tjedana zarastanja mekog tkiva, tip 3c – ranu odloženu ugradnju nakon 12 do 16 tjedana parcijalnog koštanog zarastanja i tip 4 – kasna ugradnja implantata nakon potpunog koštanog zarastanja nakon šest mjeseci.

DRUGI SLUČAJ

Po tipu 2 u klasifikaciji – rana ugradnja nakon prvog zarastanja mekog tkiva od četiri tjedna.

Nakon frakture zuba 21 došlo je do manjeg defekta bukalne lamele i do defekta najmanje dva milimetra marginalne gingive, što bi u slučaju imedijatne ugradnje bilo jako teško ili čak nemoguće nadoknaditi. U prvom posjetu zub je atraumatski ekstrahiran, izvedena je prezervacija alveole a-PRF membranom i frenulektomija (Slike 1.- 5.).

Sl.1:Izgled defekta nakon traumatske frakture krune zuba 21. Sl. 2: Visoka pozicija marginalne gingive i zenita u odnosu na susjedne zube. Sl.3: Izgled nekrotične marginalne gingive nakon traume. Sl.4: Defekt bukalne lamele i marginalne gingive. Sl.5: Prezervacija alveole PRF-om i frenulektomija, monofilamentni šav 5-0 minimalno dva tjedna.

Nakon četiri tjedna postiglo se zadovoljavajuće zarastanje mekog tkiva, kao i visina papila i marginalne gingive (Slike 6. i 7.).

Sl. 6: Izgled izraženog defekta nakon 4 tjedna i resorpcija ligamentarne kosti bukalne lamele. Sl. 7: Okluzalni prikaz defekta.

Nakon toga smo pristupili ugradnji implantata Zimmer Trabecular koji ima površinu izrađenu od tantala, što po literaturi ubrzava osteointegraciju čak i do tri puta. Incizija pri odizanju režnja postavljena je više palatinalno da bi se nadoknadio defekt bukalne lamele.

Napravila se i simultana augmentacija (Xenograft Zimmer CopiOs, i-PRF+a-PRF) i postavljena je višečlana nadogradnja koja omogućuje lakšu transplantaciju i oblikovanje izlaznog profila s obzirom na poziciju implantata koji je morao biti postavljen više od 4 mm dubine u odnosu na visine kontaktnih točaka susjednih zuba (Slike 8., 9. i 10.) .

Sl. 8: Retroalveolarna snimka ugrađenog Zimmer Trabecular Metal implantata (pozicija 1 milimetar apikalnije od visine bukalne lamele). Sl. 9: Postavljanje multiunit implantatne nadogradnje uz dodatak Xsenografta i A-PRF membrane. Sl. 10: Postavljanje A-PRF membrane.

Strojno obrađena površina višečlanih nadogradnji omogućuje koštano i mekotkivno srastanje i izradu protetskih radova po principu jednovremene nadogradnje.

To svakako omogućuje veću stabilnost koštanog i mekog periimplantatnog tkiva i konverziju biotipa gingive (Slike 11. – 15.).

Sl. 11: Postavljanje titanijskog cilindra za privremenu krunicu. Sl. 12: Poliranje i postavljanje privremene krunice. Sl. 13: Privremene krunice i pozicija papila. Sl. 14: Izgled izlaznog profila nakon ranog zarastanja gdje se jasno vidi nadomješten bukalni defekt. Sl. 15: Visina papila nakon rekonstrukcije defekta.

Nakon maturacije mekog tkiva i oseointegracije implantata pristupilo se izradi definitivne krunice (Slike 16., 17. i 18.).

Sl. 16: Izgled definitivnog izlaznog profila. Sl. 17: Definitivna krunica. Sl. 18: Definitivna krunica.

Zbog uznapredovale parodontopatije i horizontalne koštane resorpcije, pacijent nema u potpunosti popunjene interdentalne prostore papilama, ni u gornjoj ni u donjoj čeljusti.

RASPRAVA

Niska linija osmijeha svakako nije opravdanje da pokušavamo učiniti više čuda odjednom (Denis Tarnow). Ako ne pristupimo racionalnije u više faza i idemo protiv biologije kod izraženog mekotkivnog i koštanog defekta, rizik od neuspjeha u estetskoj zoni iznimno je visok i neprihvatljiv.

ZAKLJUČAK

Ako postoji defekt bukalne lamele i mekog tkiva veći od 2 mm nakon ekstrakcije zuba svakako treba pristupiti odležanoj ranoj ugradnji implantata nakon prvog zarastanja mekog tkiva od četiri tjedna. Dizajnom reza kod odizanja mukoperiostalnog režnja postavljanjem višečlanih nadogradnji simultanom koštanom i mekotkivnom augmentacijom (Xenograft,A PRF) moguće je nadoknaditi volumen bukalne lamele. Težina ovog defekta ne zahtijeva upotrebu autologne kosti, vezivnog transplantata i kolagene  membrane. Implantacija po principu jednovremene nadogradnje svakako omogućuje veću stabilnost periimplantatnog koštanog i mekog tkiva.

Autor: dr. Dušan Miljuš; Email: miljus7@gmail.com

Cijeli članak objavljen u časopisu Dental Tribune 3-2023.