Ljudska bića imaju potrebu emocionalno se povezati s drugima i biti autentični. U psihologiji se to smatra jednom od osnovnih potreba za preživljavanjem. Privrženost dojenčadi majci povećava šanse djece za preživljavanje, a intuicija upozorava odrasle na opasnosti. Privrženost znači povezanost, pripadanje, voljeti i biti voljen. Autentičnost je sposobnost da budemo u kontaktu sa samim sobom i da budemo sposobni izraziti i manifestirati tko smo u našim odnosima i društvenim interakcijama.

Kao što je pionirski endokrinolog János Hugo Bruno Selye rekao: “Najveći stresovi kod ljudi su emocionalni. Najveći stres od svih je pokušati biti ono što nisi.” Uvijek postoji inherentan strah u kretanju prema našoj autentičnosti. Još od djetinjstva prolazili smo razna traumatična iskustva zbog kojih smo se podsvjesno bojali izraziti i manifestirati svoje autentično ja. Naš um nesvjesno nas vuče prema sigurnoj zoni ugrožavajući vlastite potrebe u zamjenu za društvenu potvrdu. Bez prepoznavanja, suočavanja, razumijevanja i prihvaćanja ovog straha, naša potreba za privrženošću uvijek će biti izabrana nad našom potrebom za autentičnošću, a kasnije će biti neizbježna cijena koju ćemo platiti.